Koncert Zvonka Bogdana s orkestrom Janike Balaša u nedjelju 06.03.2016. 19.30 sati u Akzent Theatru

KSD Zagreb, Beč organizira koncert Zvonka Bogdana s orkestrom Janike Balaša u nedjelju 06.03.2016.  19.30 sati u Akzent Theatru.

Karte možete kupiti online ovdje: http://www.akzent.at/home/karten/tickets?eventid=5110

Cijene ulaznica:

€ 29,00
25,00
21,00
17,00

Više informacija možete vidjeti na službenom flyeru koncerta:
Flyer koncerta – Zvonko Bogdan

 

Ukratko o Zvonku Bogdanu pročitajte u tekstu:

GLAS PO MJERI SVOJIH PESAMA

Obični slušaoci, neupućeni u tehniku i umjetnost pjevanja, ne razumiju “kako to” i “zašto tako” pjeva Zvonko Bogdan. I pored toga, taj isti glas oni prepoznaju među “milijunima drugih”. Mnogi pjevači, na primjer – operni, vrhunski i školovaniji od Zvonka, mogli bi te iste pjesme da otpjevaju na svoj način, ali – to ne bi bilo to! Primijetili bismo kako nema one karakteristične Zvonkove boje. Samo im on, na samo njemu znan način, može svojim glasom dati dušu. Jer, to su Njegove pjesme. Zvuče najljepše kad ih on pjeva.
Vjerojatno zato drugi pjevači i ne pokušavaju da pjevaju Zvonkov repertoar. Svjesni su da takav zvuk, koji je osvojio veoma široku publiku, nitko više ne može da ponovi. Isti je slučaj, inače, sa svim originalnim pjevačima i kompozitorima: u mnoštvu drugih lako se i sigurno prepoznaju. Nemoguće ih je oponašati a da to ne ispadne blijedo i neukusno. Na primjer – Đorđe Balašević, vojvođanski par Zvonka Bogdana po originalnosti, ali u drugom žanru. Tko bi ozbiljan poželio da sklada i pjeva na njegov način? Nitko! Zato njih dvojicu treba samo slušati.
Glasovna moć Zvonka Bogdana nije neobjašnjiva. Ona je posljedica, pored prirodnog dara, i sistematskog rada, školovanja i usavršavanja u dugogodišnjoj pjevačkoj praksi. Njegov glas je po registru, visini – tenorski, a po izražajnoj karakteristici bi se mogao svrstati u zvonke lirske tenore. Ambitus (opseg) mu je, u najboljim danima, iznosio dvije oktave Po tome on spada u više tenore.

– Ja o sebi i svom pjevanju ne mogu ništa da kažem. Za mene je ovo što radim – priča Zvonko Bogdan – nešto sasvim normalno, kao što neko predaje, neko operira, neko ore zemlju. Svako svoj posao treba da radi ozbiljno, da mu jednog dana ne bi bilo žao stoje vrijeme prošlo.
Zvonko, takav se dojam stiče, ne žali posle svega stoje prošlo. Znao je od samog početka da samo prave umjetničke vrijednosti prežive sud publike i vremena, pa je neprestano težio samo najboljem.
– Ja sam uvijek pjevao za one ljude koji imaju ukusa – nastavlja on – i koji su znali o čemu se zapravo radi. Nikada nisam pjevao za masu, već za klasu. Meni je dovoljno da ima jedan u sali da sluša i da razume. On je taj koji prenosi. Ostali pamte il’ ne pamte. Uvijek je važan onaj jedan koji zna što ja radim.
Cijena koju je morao da plati prije nego što je postao vrhunski kavanski pjevač – zabavljač, bila je velika. Na primjer, pjevati godinama u kavani i kavanskom dimu, čak i pri najboljoj ventilaciji, a sačuvati glas – bilo je nemoguće. Zbog toga on danas o svom glasu i govori kao “ostatku” nečega stoje nekad postojalo. Kada je bio mlad nije vjerovao svom učitelju pjevanja, Bori Jankoviću, i njegovim recima: “Sine, Zvonko, pazi, vodi računa, glas se troši kao i sve ostalo”.
Držao se jedino “recepta” da je za dobar glas dobro prije pjevanja pojesti dva – tri režnja šunke:
– To je izvanredno. To je najbolje. Ali, ne smije se piti ništa i jesti za vrijeme pjevanja.
Godinama se događalo da često pjeva po cijelu noć. Ture su bile i po 7 sati: od 8 uvečer do 3 ujutro.
– Raspoloženje i boja glasa promijene se po pet puta za noć. To me je uništilo. Ali, važno je da je bilo – pomirljivo zaključuje na kraju.
I pored svih muka, nikad nije dopustio da mu pjesma donese tugu. Ponekad, kad se i to desi, on se potrudi da mu to na neki način prija, da ga opusti. Borio se cijelog života protiv tuge, iako mu je bila bliska, sudbinski bliska. Ta borba u njemu i danas traje i trajat će. Tako je to sa stvarima prirode i kada zvijezde, jednostavno, tako hoće.
Birao je i pjevao pjesme koje ljude mogu da potaknu i utješe, koje su životne, ali i koje na fini način mogu da podsjete na neka davna, prošla vremena.
Voljeli su da ga slušaju. Zbog njega su godinama dolazili u kavanu, jer je svaku pjesmu otpjevao “pošteno” i doživljeno. Pravom kavanskom gostu najveće je zadovoljstvo kad ga pjevač tako iskreno zabavlja.
– Kod mene je svaka pjesma morala da položi prijemni ispit. Prije nego što ih uvrstim u repertoar ja sam ih analizirao: ili su bile važne riječi, ili melodija, ili je bila važna harmonija, ili je bio važan ritam, ili je bila važna čitava atmosfera. Tako sam ja sve svoje pjesme klasificirao i nikad nisam dozvolio da kažem: e, ova pjesma malo vrijedi, ova vrijedi više, ova je jako dobra… Za mene su sve one lijepe. Naravno, svaka na svoj način. A ja se onda potrudim da to što je kod nje lijepo, da u mojoj interpretaciji bude i jasno istaknuto.

Kad pjeva, Zvonko Bogdan ima potrebu da “slika”. Tada je bitno da onaj tko sluša u pjesmi vidi i “treću dimenziju”, da vidi ono što se pjeva. – Ako on ne vidi to što ja pjevam, kao sliku, onda ja džabe radim.
On je u kavansko pjevanje unio otmjenost i gospodsko držanje, neodoljivi šarm i suptilnost. Kavansko pjevanje njegovog stila postalo je prava umjetnost.
Pošto ima raznih kavana, a samim tim i raznih kavanskih štimunga i navika, radi prepoznavanja mogla bi se uvesti odrednica: stil “a la Bogdan”. Tko to dostigne neka bude siguran da je kavansko pjevanje podigao na teatarski nivo i da je kazalište vratio tamo odakle je nekad i krenulo. U kavanu. Ali, u posebnu, naročitu, sa atmosferom “a la…”

Više na službenim stranicama našeg voljenog Zvonka.

http://www.zvonkobogdan.net/bio7.html

You may also like...