Čudo u Poskokovoj Dragi

„Čudo u Poskokovoj Dragi“ novi je roman Ante Tomića koji osebujnim humorom i nevjerojatno vjerojatnom pričom o Jozi Poskoku i njegovoj četvorici sinova zarobljenih u zaboravljenom prostoru Zagore, zaboravljenih u vremenu koje ih mimoilazi, sigurno pronalazi put do kazališnih dasaka.

Sraz starog i novog, borba s pristajanjem na civilizacijske tekovine i na kraju hrabri iskorak prema svijetu – odlazak u Split. U taj pakao glabalizacije na naš način prvo odlazi najstariji brat Krešimir u namjeri da u kuću u Poskokovu Dragu dovede ženu jer je bez ženske ruke njihovo kućanstvo na rubu propasti.

A tada: u priču upadaju mediji željni skandala, dižu se branitelji, piju snobovski kokteli po lounge barovima, uključuje se policija, lete helikopteri, zlouporabljaju položaji, otimaju žene…

I sva se naša stvarnost prokazuje pred našim očima. Na urnebesno duhovit način.

„Čudo u Poskokovoj Dragi“ je komedija nastala prema istoimenom hit romanu Ante Tomića za koju se i danas traži ulaznica više. Od premijere 25. rujna 2010. predstavu je na matičnoj sceni i na brojnim gostovanjima vidjelo više od šezdeset pet tisuća gledatelja. Čudo u Poskokovoj Dragi” režirao je Krešimir Dolenčić, adaptaciju i dramatizaciju romana potpisuje Željka Udovičić, scenografiju i kostimografiju Valentina Crnković i Igor Kordej, a glazbu Zvonko Presečki. Uloge tumače Željko Königsknecht, Vedran Mlikota, Mario Mirković, Boris Mirković, Luka Petrušić, Ana Maras Harmander, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš, Antun Tudić, Jadranka Elezović, Edo Vujić, Ivan Đuričić, Anita Matić Delić/Linda Begonja/Mia Begović, Marko Hergešić i Filip Detelić/Jakov Bilić/Ivan Grčić.

Predstava je sudjelovala na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu (Kazališni susreti BiH/Brčko, Mostarsko proljeće 2012., Gumbekovi dani/Histrionski dom, Marulićevi dani/Split, BOK festival/Bjelovar, Festival glumca/Županja, Glumci u Zagvozdu).”Čudo u Poskokovoj Dragi” gostovalo je diljem Hrvatske (Karlovac, Sisak, Pazin, Pula, Zadar, Rijeka. Makarska, Šibenik, Virovitica), a zapaženo je i njeno gostovanje u Srpskom narodnom pozorištu Novi Sad.

Na Marulićevim danima 2011. Ante Tomić i Željka Udovičić dobili su Marula za najbolji izvedeni tekst, a Valentina Crnković i Igor Kordej Marula za scenografiju. Borko Perić na 35. danima satire Satiričkog kazališta „Kerempuh“ za ulogu Gorana Kapulice dobio je Nagradu „Sabrija Biser“ za ulogu najbolje prihvaćenu od publike.

Veliko je čudo kad dođeš na set ili generalni pokus u kazalište i otkriješ da su oživjeli podmukli čovječuljci iz tvoje glave. Godinu ili dvije tukli su se, prepirali, nadmudrivali i ljubili u tvojim mislima, a okolina je zabrinuto gledala kako trpiš njihovo zlostavljanje, smeteno guraš upaljač u ključaonicu ili posipaš sol po kolaču. Ni sa kim nisi mogao podijeliti tu muku. Dapače, mnogi ti nisu ni vjerovali. Kad načine predstavu ili film po tvojoj priči, to je velika čast, ali možda i važnije, potvrda da nisi lud. Vidiš da živi ljudi zaista izgovaraju rečenice koje si u samoći svoje lubanje mjesecima slušao i htio bi ozareno viknuti: “Ha! Evo vam! Jesam li rekao da postoje!”

Ipak, to zadovoljstvo nikada ne potraje. Ili barem ja nisam tip koji zna dulje uživati. Već kada je otisnut u knjizi, osjećam kako me je zauvijek napustio komadić luckastog svijeta koji sam načinio, a u kazalištu ili kinu još sam dalje od čitave te stvari. Ona više pripada glumcima, redatelju, scenografu, kompozitoru i drugima iz tima predstave. Ja sam sporedan. Meni je uloga kao mladenkinoj materi na vjenčanju, da stojim sa strane i plačem.

Nakon svake premijere meizbježno mi priđu jedan do dvojica da mi kažu da je knjiga bolja, a ja sažaljivo uzdišem i sliježem ramenima čak i kada to nije istina. Po duši govoreći, bilo je ekranizacija i uprizorenja mojih priča koje su uspješnije napravili mudriji i sabraniji pripovijedači od mene, no tko sam ja da proturječim božanskoj istini da je knjiga uvijek bolja. Tu sam da poslušno napravim sve što se očekuje od mene, da se smiješim i primam čestitke, premda se ne osjećam bogzna kako zaslužan. Činit će vam se da špilam skromnost, ali meni zaista, kad sam pisao roman, ova predstava nije bila ni u peti i ne znam kako bih je postavio na pozornicu. Čitava mi je ta kazališna čarolija iznenađenje kao i svakom drugom gledatelju, jedino što ja znam kako priča završava. A ni to nije baš svaki put slučaj.

Ostavio sam ovo iza sebe, Kreši i glumcima prepustio zaplet i likove. Da znate kakve su mi strahote radili ti užasni kreteni iz Poskokove Drage, shvatili bi kakvo radosno olakšanje osjećam u ovom trenutku.

Ante Tomić

 

mail

You may also like...